Poruka roditeljima
Vidjeh na FB zidu fotografiju duhovno uspavane (možda i mrtve) majke sa djetetom.
Pa odlučih napisati ovo:
Roditelji,
Životi vaše djece nisu vaši životi. Kako će živjeti i šta će biti vaša djeca, kada odrastu, vi ne određujete. I zato nemate pravo da se njihovim žvotima i sudbinama poigravate.
Da, živote vaše djece u prvim godinama njihovih života vi značajno određujete, uređujete, ogranizirate,… jer djeca za to nisu sposobna. Ta obaveza i odgovornost se u to vrijeme “plaća” i uzvraća njihovom čistom i iskrenom dječijom ljubavlju u kojoj i vi roditelji uživate.
Nažalost, roditelji veoma često tretiraju djecu svoju kao kućne ljubimce – hrane ih, poje ih, daju im krov nad glavom, izvode ih u park, ako su bolesni vode ih veterinaru (pardon, doktoru), igraju se s njima, kupuju im igračke,…
Kasnije, kako djeca rastu i preuzimaju svoj život u svoje ruke, odbijaju biti kućni ljubimci. Upoznaju svijet i odrastaju u odraslu djecu, momke i djevojke, i ljubav i umiljavanje roditeljima se mijenja sa ljubavlju prema nekome ili nečemu drugom i smanjuje se do isčeznuća, a roditelji je nastave tražiti i kupovati novcem, zaboravljajući da se ljubav novcem kupiti ne može. Ljubav je stvar duše!
Najdugotrajnija i jedina ispravna briga i odnos prema svome djetetu, u prvim godinama njihovih života jeste ispravan odnos i prema dušama svoje djece. Kako im roditelji hrane tijela, trebaju im hraniti i duše. Kako ih pripremaju da sutra, kad odrastu, moraju raditi i imati pare da brinu o svojim tijelima – trebaju hraniti i i brinuti o njihovim duhovnim potrebama.
Nažalost, roditelji svoje živote bez smisla – jesti, spavati, raditi i uživati između toga – prenose na svoju djecu. Ako su oni duhovno mrtvi – zar trebaju duhovno osakatiti i djecu svoju?
A dijete bi trebalo da odabere, kada odraste, hoće li svoju dušu umrtviti (kao što su neki roditelji svoju umrtvili) ili će je nastaviti njegovati.
Jer, sutra kada odrastu i budu ih pitali prijatelji, čiji su roditelji vodili brigu i o njihovim duhovnim potrebama, šta su oni u duhovnom smislu, a oni odgovore da su duhovno mrtvi, da su duhovno ništa, da su duhovno umrli u djetinjstvu…
Gledamo duhovno uspavane roditelje kako uništavaju budućnost svoje djece. Ako nemaju hrabrosti da se i sami duhovno probude (valjda nisu mrtvi?!) neka ne umrtvljuju djecu svoju. Neka brinu i o dječijim dušama, dok djeca ne odrastu.
Zato treba dijete slati u mekteb. Da nauči osnove vjere svoje. Da nauči kako brinuti o duši.
( Sabahudin Sijamhodžić / facebook )
