Preopterećenost programa nužno vodi u površnost. Učenje mora biti tako postavljeno da to što se učeniku nudi on primi kao vrijedan rad, a ne kao mučnu dužnost.
Kada sam neki dan putem socijalne mreže (facebook) reagirao na nepedagoški nastup izvjesne nastavnice u jednoj gornjevakufskoj osnovnoj školi, koja je, usput rečeno, poznata po tim čudnim eskapadama – sjetio sam se jednog novinskog članka na koji sam naletio tokom studentskih dana u Sarajevu. Naime, članak je objavljen u New York Timesu, 5. oktobra 1952. godine. Tekst nosi naslov „Obrazovanjem do nezavisne misli“. Dakle, objavljen je prije više od sedamdeset godina, a kao da je pisan u današnje vrijeme. Donosimo ga u nadi da će, u vremenu tehnokracije i robotizacije ljudi, doprijeti do onih koji učestvuju u procesu obrazovanja i izgradnje budućih generacija našeg društva i države.
Obrazovanjem do nezavisne misli
Nije dovoljno školovati čovjeka za usku specijalizaciju. Time on doduše postaje jedna vrsta korisne mašine, ali ne i skladno razvijena ličnost. Bitno je da se u učenika usadi razumijevanje i živi osjećaj za vrijednosti kojima je dostojno težiti. On mora usvojiti smisao za lijepo i za moralno dobro. Inače je on – sa svojim specijalizovanim znanjem – više nalik dobro treniranom psu nego skladno razvijenom biću. On mora naučiti kako da razumije motive ljudskih bića, njihove iluzije i njihove patnje, i da tako sagradi pravilan odnos prema ljudima sa kojima se susreće, i prema ljudskoj zajednici.
Ove vrijedne težnje prenose se mladim generacijama putem ličnog kontakta s nastavnicima, a ne – ili barem ne u prvom redu – putem udžbenika. Taj kontakt je ono što prvenstveno sačinjava i održava kulturu. To je ono što imam na umu kad sam preporučio ‘humanosti’ kao važne komponente, a ne samo suho specijalizovano znanje iz historije i filozofije.
Prenaglašavanje takmičarskog sistema i prerane specijalizacije s gledišta neposredne korisnosti ubija duh od kojeg zavisi čitav kulturni život, uključujući i ona specijalizovana znanja. U okviru plodonosnog vaspitanja od životne važnosti je i to da se u mladom ljudskom biću razvije nezavisno kritičko mišljenje, ali razvitak u tom smjeru ugrožen je preobiljem gradiva. Preopterećenost programa nužno vodi u površnost. Učenje mora biti tako postavljeno da to što se učeniku nudi on primi kao vrijedan rad, a ne kao mučnu dužnost.
Priredio: Idriz Bušatlić, muallim u mektebu Mehmed-bega Stočanina, Gornji Vakuf
