Naziv ove sure je „El-‘Asr“ (سورة العصر) u mnogim mushafima i u većini tefsirskih djela. U nekim tefsirskim knjigama i u Sahihu Buhari ova sura se naziva „Sura Ve-l-‘Asr“ (سورة والعصر), uz navođenje prve riječi te sure, tj. „sura riječi „ve-l-‘asri“.
Ovo je mekkanska sura po mišljenju većine, a od Katade, Mudžahida i Mukatila prenosi se i mišljenje da je medinska. Prenosi se to i od Ibn Abbasa, a ovu suru autor Itkana (Dželaluddin Sujuti) nije naveo među sure oko kojih postoji razilaženje jesu li mekkanske ili medinske. Navodi se da je ova sura trinaesta po redoslijedu objave, objavljena je nakon sure El-Inširah, a prije sure El-‘Adijat. Broj njezinih ajeta je tri i jedna je od tri najkraće sure u Kur'anu po broju ajeta (sura ‘Asr, El-Kevser i sura En-Nasr).
„Razmišljaj o hujanju vremena! Uistinu, (svaki) čovjek je na gubitku osim onih koji
vjeruju i dobra djela čine, i jedni drugima propisuju držanje Istine, i jedni drugima propisuju strpljenje u nevolji“1 (El-‘Asr, 103:1-3)
Ono čime se Allah u Kur'anu zaklinje predstavlja predivne manifestacije božanskog stvaranja koje ukazuju na Njegovu veličanstvenu moć i sveobuhvatno znanje. Bez obzira na značenje koje se ovdje želi postići konkretnom riječju „el-‘asr“, zakletva tom riječju označava vrijeme koje podsjeća na veliku moć Allaha Uzvišenog u stvaranju svijeta i njegovih stanja te na veličanstvene blagoslovljene stvari poput posebnog namaza ili određenog blagoslovljenog vremena.
Najpoznatija upotreba pojma „el-‘asr“ je da označava vrijeme između zadnjeg dijela podnevskog vremena i zalaska Sunca (tj. ikindija). Početak tog vremena je kad veličina sjene postane jednaka veličini tijela (čija je sjena), a završava kada tijelo stvori sjenu dvostruko dužu od tijela.2
To je vrijeme kada sunce počinje mijenjati svoju boju prema žućkastom tonu, a “el-‘asr” označava početak sumraka. Nakon toga dolazi tmina i crvenilo, što je trenutak prije zalaska Sunca.
U vrijeme ‘asra (ikindije), ljudi se pripremaju za prekid svojih dnevnih aktivnosti, kao što su rad na poljima i u vrtovima ili trgovina na pijacama. Ovime se podsjeća na mudrost ljudskog društvenog sistema u onome čime je Allah nadahnuo prirodu ljudi: da rade, ali i da imaju i početak i završetak rada. U vrijeme „el-‘asra“ ljude se potiče da se vrate u svoje domove kako bi prespavali i uživali u društvu svoje obitelji i djece. To je vrijeme blagodati i užitka te podsjetnik na jednu usporedbu sa životom: ljudi se približavaju smrti nakon prolaznih faza mladosti, zrelosti i starosti.
Riječ „el-‘asr“ koristi se i za vrijeme vezano za neku generaciju ljudi, za vladara, vjerovjesnika ili vjeru, pa se tada taj izraz specificira genitivnom vezom, recimo: vrijeme velikana, vrijeme Ibrahima, vrijeme Aleksandra, vrijeme džahilijjeta.
Stoga je moguće da je ova riječ na ovom mjestu korištena kao oznaka za vrijeme Muhammeda s.a.v.s., a određeni član je tu korišten uz riječ kojom se označava nešto što je prisutno u trenutku kad se o njemu govori, kao što riječ „el-jevm“ (danas) ima određeni član u rečenici „fe'altu-l-jevme keza“ (Danas sam uradio tako).
U tom slučaju, zakletva ‘asrom na ovome mjestu bila bi zakletva životom Muhammeda a.s., kao u riječima Uzvišenog „le'amruke“ („Tako nam tvog života…“, Hidžr, 15:72).
Fahruddin er-Razi kaže: „On, Uzvišeni, zakleo se poslanikovim vremenom u ovom ajetu, njegovim mjestom u riječima Uzvišenog: „ovu zemlju u kojoj slobodno boraviš“(Beled, 90:2), a njegovim životom u riječima: „Tako nam tvog života“ (Hidžr, 15:72)
Moguće je da se ovim izrazom misli i na cijeli period islama, a što označava završetak vremena vjera na ovome svijetu (u smislu da nema dolaska nove objave), a Vjerovjesnik s.a.v.s. je oličenje vremena islamskog ummeta u odnosu na vrijeme Židova i vrijeme kršćana, upravo kao što je vrijeme ikindije namaza u odnosu na zalazak Sunca. Tako je i u hadisu Muhammeda a.s.:
„Primjer muslimana i Jevreja i kršćana je poput primjera čovjeka koji je unajmio grupu ljudi da rade kod njega neki posao jednog dana sve do noći za određenu naknadu, pa su ovi radili do pola dana te rekoše: ‘Nemamo mi potrebe za naknadom od tebe koju si nam odredio, a što smo radili je ništavno. Ovaj im reče: ‘Ne postupajte tako, nego upotpunite ostatak vašeg posla i uzmite svu vašu naknadu’. Ovi to odbiše i ostaviše. Onda ovaj čovjek nakon njih unajmi dva najamnika i reče im: ‘Upotpunite ostatak ovog vašeg dana i pripada vam cijela naknada koju sam ovima (prije vas) odredio.’ Pa su radili sve dok nije došlo vrijeme ikindije namaza i rekoše: ‘Tvoje je što smo radili, sav rad je ništavan, i tebi pripada naknada koju si nam za ovo odredio’. Ovaj im reče: ‘Upotpunite ostatak vašeg posla, ta zaista je od dana ostalo nešto malo.’ Ali ova dvojica to odbiše. Onda ovaj čovjek unajmi ljude da rade ostatak svog dana, i ovi radiše ostatak svog dana sve dok sunce zađe, i upotpuniše naknadu prethodne dvije skupine, a to ste vi (muslimani).3