U nastavku možete pročitati kompletni članak u štampanom mediu Preporod, o sastanku 55. godišnjice mature aluminista Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, kojeg donosi Hidajet-ef. Hujić
Nakon što je moj razredni kolega Ahmed-ef. Mešić na svom FB profilu objavio informaciju o generacijskom susretu povodom 55. godišnjice od naše mature koji se desio u subotu 22. juna 2024. godine, svi prisutni su me zadužili da malo nešto više napišem o istoj i objavim u Preporodu, što sada i činim.
U vremenu, sada već dalekih od 1964. do 1969. godine u Sarajevu je izrasla i stasala, u to doba i obrazovana generacija svršenika petogodišnje Gazi Husrev-begove medrese koju bi javnost, a i aktuelna Islamska zajednica po mnogim segmentima trebala više prepoznavati, pozitivnije tretirati i cijeniti nego to sada čini, jer to ona zaista i zaslužuje. Mlađoj generaciji je nepoznato da je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća tadašnji reisul-ulema hadži Sulejman-ef. Kemura osvježio i obnovio sa najeminentnijim i najobrazovanijim kadrovima koji su tada postojali Islamsku zajednicu u cjelini, a naročito se to odnosilo na odgojno- obrazovni kadar u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, kako slijedi. Prvo imenuje profesora Kiraeta hafiza Kjamil ef. Silajdžića 1959. godine, a zatim sljedeće profesore: hafiza Sinanudina-ef. Sokolovića i Huseina-ef. Đozu 1960. godine, Abdulaha-ef. Derviševića 1962. godine, Muhameda Hazima-ef. Tulića 1964. godine, hafiza Ibrahima-ef. Trebinjca 1965. godine i Kasima-ef. Hadžića 1967. godine.
Za odgajatelje, vaspitače imenuje: Muhameda ef. Radončića, Rifeta-ef. Džaku i Šemsi-ef. Ajvazija, a za upravnika prof. Safet-ef. Tokića; svu četvericu 1965. godine.
Mjeseca januara iste godine za direktora medrese imenuje Muhameda Hazima-ef.Tulića, a dotadašnji direktor hadži Mustafa-ef. Ševa odlazi u penziju.
Moju ranije iznesenu konstataciju o našoj generaciji potvrđujem sljedećim činjenicama, jer su one istina.
Imenovanjem za direktora medrese Muhameda Hazima ef. Tulića naša generacija je inicirala i tražila od novog direktora, čije stavove mu je izložio naš kolega Jusuf Pilav, kada smo tražili korijenite izmjene u obrazovno-vaspitnom procesu, isti mu se obratio sljedećim riječima: “Druže direktore, mi sadašnji učenici medrese, a budući imami i lučonoše islama na ovim prostorima, u ovoj fazi našeg života, bi trebali pristupiti malo više prakticiranju vjere, kako bismo postigli rutinu i navike i tako spremni otišli na teren. Trebate nam obezbjediti malo veću prostoriju za mesdžid, gdje bismo mi kao učenici svaki namaz mogli klanjati u džematu, što do sada nije bio slučaj; i to sistemski, da se unaprijed zna kad i koji učenik će biti imam, a koji mujezin. Trebate nam obezbijediti Čobaniju džamiju da istu koristimo za džumu namaz kako bi se svakog petka učenici mijenjali kao hatibi i vaizi iz završnih razreda medrese gdje bismo svi skupa prisustvovali.” Direktor je iznesene sugestije i prijedloge sa oduševljenjem prihvatio, i o istim se pohvalno izrazio. U roku od nepuna dva mjeseca skoro sve naše prijedloge realizirao, u čemu je imao apsolutnu podršku upravnika i tada sve trojice vrlo mladih vaspitača.
Na inicijativu Šemsi ef. Ajvazija i Muhameda ef. Radončića naša generacija je prva obnovila hor medrese, čiji vodeći solista je bio naš kolega Muhamed Salkić, koji je počeo javno nastupati i izvoditi svoje programe u sarajevskim džamijama, pa i izvan Sarajeva. Osnivanjem hora medrese svake godine se među polaznicima medrese organiziralo takmičenje učača Kur'ana i to u Carevoj džamiji uz prisustvo velikog broja džematlija. Na prvom takmičenju prvo mjesto je osvojio naš kolega Muhamed Salkić. Naš razredni kolega Zulhajrat Fejzulahi je bio embrion i začetnik sekcije hifza u medresi, jer je samoinicijativno u drugom polugodištu četvertog i tokom cijele školske godine petog razreda sam naučio napamet po devet stranica svakog džuza što je bilo blizu polovine Kur'ana, a muhafiz mu je bio hafiz Ibrahim ef. Trebinjac, što je u budućnosti medrese bio povod za osnivanje sekcije hifza koja je polučila ogromne razultate.
Dolaskom u medresu profesora Kasim ef. Hadžića isti u četvertom razredu preuzima naše odjeljenje i kao naš razrednik sugerira nam da osnujemo sekciju esperanto jezika, čiji predavač je i sam lično bio, a na desetine učenika je savladala jezik da su se i mogli služiti istim. Profesor Hadžić je bio drugi roditelj i staratelj, siromašnijoj, a pogotovo jetimskoj djeci, među kojom sam bio i ja, čiju sam darežljivost i ja osobno koristio, rahmetullahi alejhi, neka ga dragi Allah dž.š. nagradi sa firdevsi džennetom.
Pored direktora Tulića rahmetli Kasim ef Hadžić je sagarao da mi kao njegovo odjeljenje pokrenemo đački list “Zemzem” u čemu je i uspio početkom 1968. godine i prvi glavni urednik je bio naš kolega Adem Omerika, a redakciju su činili i sljedeće kolege: Ismet Kasumović, Ismet Dautović, Ferid Osmičić i Islam Kadić godinu dana od nas mlađi. I na kraju naša generacija je prva uradila pano sa pojedinačnim maturskim slikama, te smo poslužili kao mustra sljedećim generacijama medrese, ali i ostalim sarajevskim školama. Svršenici generacije od 1964. do 1969. godine su: Agović Bajro, Ahmedspahić Munir, Ahmić Eniz, Alihodžić Mirsad, Begović Omer, Begović Teufik, Ćatić Šefik, Čeho Hidajet, Dautović Ismet, Džaferović Sakib, Elkaz Hidajet, Fejzulahi Zulhajrat, Hadžiabdić Halid, Herić Nurif, Hodžić Hašim, Hodžić Sakif, Hujić Hidajet, Husić Ibrahim, Kadrić Sakib, Kasumović Ismet, Kavazović Muhamed, Kedić Hamid, Mešić Ahmed, Muslija Mehmedalija, Numanović Dževad, Omerika Adem, Osmičić Ferid, Pilav Jusuf, Salkić Muhamed, Šabić Ramiz, Šljivo Safet, Vikalo Ferid.

Ovdje s ponosom ističem od ukupno trideset i dva maturanta apsolutna ih se većina opredijelila za imamski poziv zbog kojeg su se i školovali kako bi u tim teškim vremenima sačuvali od gašenja baklju islama na ovim prostorima. Noseći časna imena poslanikovih
nasljednika kao imami hatibi i muallimi su zaradili penziju: Begović Teufik, Ćatić Šefik, Čeho Hidajet, Džaferović Sakib, Elkaz Hidajet, Fejzulahi Zulhajrat, Herić Nurif, Hujić
Hidajet, Husić Ibrahim, Kadrić Sakib, Kavazović Muhamed, Numanović Dževad, Osmičić Ferid, Šabić Ramiz – ukupno četrnaest.Više od polovine radnog vijeka su bili imami, hatibi i muallimi, a ostalo službenici u institicijama Islamske zajednice: Agović Bajro, Ahmedspahić Munir, Hodžić Sakif, Kasumović Ismet, Kedić Hamid, Mešić Ahmed, Muslija Mehmedalija, Omerika Adem, Salkić Muhamed – ukupno devet. Islamu i Islamskoj zajednici su sav radni vijek posvetila ukupno dvadeset i tri svršenika naše generacije, što procentualo iznosi 71,87 %, te držim da takav procenat nije dala ni jedna generacija zadnjih sto godina. Po nekoliko godina su bili imami ili službenici Islamske zajednice: Begović Omer, Dautović Ismet, Hadžiabdić Halid, Hodžić Hašim, Pilav Jusuf, Šljivo Safet i Vikalo Ferid. Koliko znam u Islamskoj zajednici nikada nisu radili: Ahmić Eniz i Alihodžić Mirsad. Iz naše generacije su kao šehidi preselili dvojica kolega: Elkaz Hidajet i Hodžić Hašim. Naš razredni kolega Kavazović Muhamed je dobitnik najvišeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan. Od ukupno trideset i dva svršenika naše generacije petnaest nas ima koji životarimo, a sedamnaest ih je preselilo svome Gospodaru s dovom da ih dragi Allah dž.š. nagradi firdevsi džennetom.
Sarajevo, 22.06.2024. Hidajet-ef. Hujić
( Arnes-ef. Mehanović, urednik / imam.ba )