40 godina od mature – Generacijski sastanak svršenika Gazi Husrev-begove medrese (1984-2024.) | imam.ba

Piše: Smajo Čolaković

Teško je pisati o našem dugoočekivanom generacijskom sastanku u Cazinu, upriličenom povodom 40 godina mature naše generacije.

Nije razlog tome nedostatak riječi nego višak emocija koje još uvijek naviru i nisu se još stišale. Dugo smo ovo čekali i potajno se radovali nadajući se da će se desiti ovoga ljeta. Naše nade su se obistinile kada se jedna grupa naših kolega spontano sastala na kahvi u Sarajevu i napravila okvir za generacijski sastanak. Potom je uslijedilo formiranje viber grupe sa brojevima svih kolega iz naše generacije. Neki se nismo, nažalost, ni vidjeli od završetka Medrese, jer su nas životni putevi odveli na razne krajeve svijeta. Zbog toga je ovaj sastanak stekao još veću važnost. Odgodili smo sve naše obaveze, i službene i privatne, da bismo mu prisustvovali.

Sami dolazak u Krajinu je uvijek divan.

Nakon Ključa se otvaraju prekrasni krajolici, drugačiji od svih ostalih dijelova naše lijepe domovine, a posebno naše kršne Hercegovine. Nepregledna polja puna žitarica, livade sa bezbroj bala sijena, voćnjaci sa bogatim urodom raznog voća, uvijek iznova zadive musafira koji prolazi tim predjelima. Zatim susret sa smaragdnom Unom kod Bihaća, te put prema Cazinu me uvijek oduševe.  

Dolazak u Cazin u akšamsko vrijeme, gužva na ulasku u grad i u samom gradu. Vidi se da je brojna dijaspora stigla u domovinu na godišnji odmor. Medresa dominira gradom, podignuta na brijegu iznad Cazina, zadivljuje svojom veličinom i ljepotom. 

Po ulasku u Medresu čujem divan glas imama kako uči Kur’an na akšam namazu. Nestrpljivo čekam u holu da siđu, a kad su došli mojoj radosti nema kraja. Nismo mogli, a nismo ni htjeli, kriti naše oduševljenje. Selami i bratski zagrljaji su nešto neponovljivo.   

Odlazak na večeru u restoran Medrese, a zatim nastavak druženja u divanhani. Oduševljenju nema kraja, emocije naviru sa svih strana. Ljudi se toliko promijene za 40 godina da sam neke jedva prepoznao. Kada smo se rastali bili smo kao djeca, a danas su sijede dobro ili potpuno prekrile naše glave. Sada smo već stariji ljudi, pred penziju, većinom dede i nene. Po prvi put našem sastanku prisustvuju i naše školske kolegice iz “c” odjeljenja ženske medrese na Drveniji. Koliko puta smo im vozili hranu na trokolici i izvirivali hoćemo li koju vidjeti. Nekima to nije bilo uzaludno, jer su oženili neke od njih i sada su kao bračni parovi na ovom sastanku. Evociramo uspomene iz đačkih vremena, razne zgode iz naše medrese kojih se još uvijek sjećamo, naših profesora, odgajatelja…

Noćenje u Medresi, a zatim doručak i jutarnja kahva. Odlazak u amfiteatar na centralni dio našega druženja, prozivku nakon 40 godina od završetka Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, koju je umjesto razrednika, izvršio naš kolega Zijad Suljić.

Prisutni su:

Alihodžić Rasim, Aljić Senad, Bećić Senad, Curkić Šefik, Čolaković Smajo, Handanović Zuhdija, Hasanović Aziz, Kovačević Husejn, Musić Dževad, Mustafić Šerif, Okanović Zijad, Omerbašić Fuad, Redžepi Basri, Softić Safet, Šeh Ilhan, Šetkić Mustafa, Veladžić Nevzet, Hamzabegović Nedim, Ibrić Omer, Mujadžić Mirsad, Suljić Zijad, Šljivo Malik, Zorlak Izet, Alić (udata Aljić) Zijada, Bašić (udata Šahman) Hatidža, Buzar (udata Žiga) Edina, Dizdarević Esma, Omerović (udata Zorlak) Hadžira i Omerspahić Emina.

Nakon prozivke, svako je dobio priliku da kaže nešto o sebi. Teško je u par minuta obuhvatiti period od 40 godina. Različite su naše sudbine. Životne staze nisu posute ružama. Nas je rat zatekao u teškom vremenu. Mnogi smo se već bili oženili i dobili djecu. Bili smo na službi u raznim krajevima naše domovine. Tamo smo dijelili sudbinu naših džematlija. Mnogi smo u ratu izgubili članove naših porodica, naše najmilije, a neki nažalost i cijele porodice. Svi smo se na razne načine uključili u odbranu naše domovine. Mnogi smo prognani iz svojih mjesta. Neki su dospjeli i u logore i preživjeli strašne torture. Tokom i nakon rata životni putevi su nas odveli na razne strane svijeta. Trebalo je iznova obnavljati kompletan život. Naša generacija je iznjedrila imame, vjeroučitelje, pravnike, profesore, privrednike, političare, akademike, muftije. Naš veliki uspjeh je da smo, bez obzira na titule, zvanja i položaje u društvu, ostali prijatelji i ljudi. Normalni ljudi. Danas su naše najveće bogatstvo naše porodice i djeca koja se školuju ili su već završili razne škole, naša unučad, i time se ponosimo.  

Nakon prozivke smo poklonili hatmu koju smo proučili pred duše naših umrlih profesora i kolega iz generacije. 

Bosanska Otoka. Predivno mjesto. Ručak na splavu. Ne znamo šta je ljepše, ručak ili ambijent. Poslije ručka putujemo za Bosansku Krupu, po nekima jedan od naših najljepših gradova. Dolazimo u Arapušu, rodno mjesto jednog od najvećih velikana Bosne, reisa Džemaludina efendije Čauševića. Posjećujemo njegovu spomen-kuću i zadivljeni smo njenim eksponatima, koji prikazuju život ondašnjih ljudi u Arapuši. Ikindija u džamiji Arapuša.

Nastavak putovanja kanjonom Une prema Bihaću, a zatim nastavljamo prema Lohovu. Dolazak u predvečerje, taman dovoljno da uživamo na obali ljepotice Une, dok je još dan. Večera i druženje pored Une, zatim povratak u Cazin. Već je noć.  

Akšam i jacija u Medresi, a zatim nastavak druženja. Uprkos umoru, atmosfera je na nivou. Dogodovštine iz đačkih klupa, razne šale i zgode. Odajemo utisak odrasle djece.  

Zadnji je dan ovog našeg druženja. Nakon doručka u Medresi krećemo za Ostrožac, stari grad i dvorac, koji dominira kanjonom Une. Domaćin nam detaljno kazuje njegovu ulogu kroz povijest Bosne. Slušamo kazivanje o krvavoj Krajini, gdje su ljudi stoljećima obrađivali zemlju sa plugom u rukama, i puškom na leđima, nikada sigurni od upada neprijatelja. Posjećujemo i nekada prelijepi dvorac, koji je sada, nažalost, u ruševnom stanju. Šteta. Svojim položajem i arhitekturom nimalo ne zaostaje za mnogim poznatim evropskim dvorcima.

Slijedi posjeta staroj cazinskoj džamiji, nekada najvećoj u Austro-Ugarskoj monarhiji, koju je dao napraviti car Franjo Josip odmah po osvajanju Bosne, ne bi li odobrovoljio domaće muslimansko stanovništvo. Smještena na brdu iznad starog dijela Cazina dominira gradom. Nedavno je temeljito restaurirana u izvornom obliku i ponovo je zablistala starim sjajem.

Povratak u Medresu, ručak, kahva, neko reče “sikteruša”, završne riječi i na kraju riječi zahvale. Rekao sam da nećemo zahvaljivati našem domaćinu, direktoru Medrese, našem kolegi Zuhdiji Handanoviću, na gostoprimstvu i hizmetu, jer je to u stvari njegovo prirodno stanje, on i ne zna drugačije. Ipak smo na kraju zahvalili svima koji su imalo doprinijeli ovom generacijskom sastanku. Hvala i kolegi Izetu Zorlaku koji je svojim mobitelom snimao naše druženje, a zatim uradio video prezentaciju za uspomenu. Rastali smo se uz bratske selame i tužni što je ovo prošlo kao jedan divan i neponovljiv trenutak, uz nadu da nećemo čekati narednih 10 godina za novi generacijski sastanak.

( Prenosi Preporod.info )

Back To Top